Crvena…

Prvo sjećanje koje imam na crvenu boju sam iščupao iz davne ‘89. kad sam, kao posljednji pripadnik generacije Titovih pionira, čičkavu kosu musavog sedmogodišnjeg dječaka prekrio plavom kapicom s crvenom petokrakom i kad sam oko vrata svezao crvenu maramu… bio je to veliki dan za mene, dao sam svoju prvu zakletvu, zakletvu koju mnogi nisu ispoštovali. Poslije će se ispostaviti…

Tri godine nakon toga, sjećanje me jako dobro sad služi nažalost, opet dolazi crvena boja u velikim količinama u moj život. Ne samo u moj, nego u živote svih ljudi koji imadoše (ne)sreću da budu rođeni i da žive na ovim prostorima. Ovog puta crvena boja se širi zemljom i rijekama ove male zemlje tamo negdje na brdovitom i uvijek trusnom Balkanu. Ne, nisu to bile ružine latice, niti lišće pocrvenjelo u jesen koje se spušta s grana drveća na zemlju.  Bila je to krv.

U godinama nakon krvavog perioda, dok je zemlja bosansko-hercegovačka humkama uzrovana još uvijek mirisala na krv, političari nastavljaju kao toreadori mahati plaštevima nacionalizma, bez obzira koje boje bili, oni su za mene uvijek bili crveni plaštovi toreadora koji se spremaju da nesretnom biku zadaju smrtni udarac tankim dugim bodežom.

Iako kažu da crvena boja simbolizira ljubav, ovo je ovdje Balkan… Ovdje crveno simbolizira nešto sasma drugačije.

Jah, kad već spomenuh Balkan, pade mi na pamet da negdje pročitah da etimologija riječi Balkan potiče od dvije turske riječi: bal – što znači med; i kan – što znači krv.  Usud, kletva, kismet ratova i osvajanja uvijek nam kao tanka sablja visi iza vrata. A prečesto i jedni drugim vitlamo istim oko glava, i često udaramo tamo gdje smo najtanji.

I onda, nakon svih tih godina izbjegavanja i nevoljenja crvene boje, sasvim slučajno ponovo srećem crvenu boju u zadimljenom i pretoplom pokušaju diskoteke, dok je Laka pjevušio pjesme koje se na prvo slušanje doimaju  izrazito infantilnim i dok mu je setra Lela u crvenoj haljinici histerično skakutala po maloj sceni na kojoj su bili smješteni.  Bend je svirao, a ovo dvoje radili ono što u prošloj rečenici spoemnuh, a usta su se sušila od vrućine, i trebalo se probiti kroz gužvu do šanka po pivo.

Vižljasto sam se i spretno, kao slon u staklarskoj radnji, provlačio između oznojenih tjelesa, i najednom stadoh. Stadoh i u visini moje uredno obrijane brade vidjeh lijepu crvenu maramu istkanu istinskim nitima ljubavi, namočenu pozitivnom energijom i neisprlljanu bojama nacionalizma. Drhtavim rukama, kao prilikom prvog poljupca, svezah je oko vrata. Nemirna, od svile istkana, uvijek se pokušavala odvezati, ali uvijek je na kraju odlučivala da ostane tu, na mome vratu da zajedno nosimo jedno drugo.

Nadam se da ću je dugo nositi…